Svečana sv. misa na brežačom groblju na blagdan Svih svetih, 01. 11. 2011. Misu je predvodio župnik fra Franjo, pred oko 700 vjernika na groblju u 11,00 sati. Pjevanje na misi je vodila s. Pia, s njom su pjevali ministranti naše župe. Vrijeme je bilo lijepo, mirno i bez padanja. Prije mise ministranti su predmolili krunicu.
Župnik je na početku mise pozdravio sve prisutne, uveo ih u misno slavlje, te objasnio što bi trebali slaviti na ovoj sv. misi: „Trostruk je razlog zašto smo se danas ovdje okupili: Okupili smo se da proslavimo svetkovinu Svih svetih, svih onih ljudi koji su kroz svoj zemaljski život proslavili Boga i teme postigli svoj životni cilj, svoje vječno spasenje. Okupili smo se ovdje na ovu sv. misu da se Bogu zahvalimo za ljetinu i svako dobro koje nam Bog dariva. Okupili smo se ovdje na groblju naših najmilijih da molimo za njih Božju ljubav, Božje smilovanje. Molimo u ovoj sv. misi Boga za one naše pokojne koji nisu uspjeli da se ubroje u društvo svetih. Oni vape za našom molitvom i žrtvom. Jedino im je to potrebno da bi ušli u nebo. Treba im Božje smilovanje. I nama treba Božje smilovanje, zato na početku mise priznajmo svoje grijehe i pokajmo se.“
U propovijedi župnik je govorio o svetosti i svecima: „Danas slavimo svetost i dobrotu! Slavimo ljude koji su bili dobri i sveti. Što je to sveto? Tko su sveti za nas? Čini mi se da imamo krive pojmove i krive slike o svetosti i o svetima. Zaboravljamo da nitko nije rođen kao svetac. Također, nije nam poznat ni jedan svetac koji nije nešto zgriješio ovdje na zemlji. Ima ih koji su imali buran život, posebno u mladosti, koji su imali u životu i dobrih i loših momenata. Ima ih koji su upravo, jer su bili svojih slabosti i grijeha, kajali se danima i godinama za svoje grijehe i tako doživjeli glad za Bogom. Svijest o svojoj grešnosti im je pomogla da su Boga potražili i u njega se zaljubili. Ti ljudi su u pravom smislu junaci. A bili su izloženi raznim problemima i poteškoćama. Imali su i svojih posrtanja i padova. Iako su imali teških životnih problema, te i posrtanja i padova, ipak su imali hrabrosti da traže Božju pomoć i tako strpljivo nose svoj životni križ. Oni su bili otvoreni Božjem Duhu, oslonjeni na svoga Boga. Uvijek su računali s Božjom pomoći. Predali su se Božjoj volji. Najteže za svakoga od nas jest potpuno se prepustiti Bogu. Dati se Bogu da te vodi u životu. Kad to uspijemo u svom životu, na putu smo da i mi postanemo sveti, tj da postignemo svoj životni cilj.“ – zaključio je župnik
