Čuvari kulturne baštine
Kreneš li kao putnik namjernik, cestom koja kao zmija krivuda i povezuje Tuzlu sa Šibošnicom, proći ćeš kroz jedno lijepo i suncem obasjano selo. Nikakav putokaz, tabla, niti znak neće ti objasniti gdje si i u koje mjesto ćeš ući, no sam pogled na okolne kuće i gostoprimstvo ovdašnjih žitelja reći će ti više od svake riječi: Dokanj je ovo putniče, namjerniče, mjesto gdje žive Hrvati, Župe soli i Bosne zemlje ponosne.
Kako žive ovi ljudi, što rade i čime se bave? Istina, možda će nekome i čudno zvučati, ali danas mi Dokanj sliči na prelijepu djevojku, siromašnu kod svoga bogatstva, koju su silom za drugoga udali, a ona naviknuta da trpi, vjerna je u službi svome gospodaru.
Život običnoga čovjeka, kroz prošla stoljeća ovdje nije bio ni lagan, ni ugodan, naprotiv bio je veoma trnovit. Kroz burnu povijest, radeći „od jutra do sutra“, ovdašnji čovjek, sagradi sebi kućicu, dovede sebi ženicu, koja mu izrodi dječicu i sav sretan što je živ, davao je agi – agino, begu – begovo, kralju – kraljevo, misleći da tako mora biti i da Bog dragi tako zapovijeda. Bilo je teško i više od toga. Uza sve životne probleme, ostao je ovdašnji čovjek čovjekom. Nije se dao slomiti, opstao je na svom ognjištu, kao svoj na svome, da svoje voli i baštini, u isto vrijeme poštujući druge i drugačije.
Želeći sačuvati svoju bogatu tradiciju i svoje stoljetne običaje, početkom 50-ih godina prošloga stoljeća, ljudi iz Doknja osnivaju kulturno društvo, svoj KUD, pod nazivom „Veljko Lukić Kurjak“. Kroz Društvo je prošlo i u njemu aktivno sudjelovalo mnogo članova, koji su sa generacije na generaciju prenosili svoju kulturu i svoje običaje.
No, ipak, mora se priznati, da je često puta znalo i moralo biti kako drugi hoće, odnosno, točno se znalo što smije biti a što ne prikazano na raznim takmičenjima na području bivše države. Tijekom Domovinskoga rata dolazi do potpunog gašenja ovog KUD-a, a s njime i javnog svjedočenja kulturnog života na ovim prostorima. Mnogi su se članovi Društva uključili u obranu svoga kućnoga praga i svoje Domovine. Sanjali su slobodu i pjevali o njoj, a za nju su mnogi položili i svoje živote. No, oni što su je dočekali, nikada u potpunosti nisu osjetili njezine blagodati. Istina, prestao je rat, ali sa njegovim prestankom dolazi do masovnoga egzodusa mladeži iz ovog kraja. Razloga za to ima više, a jedan od osnovnih je nemogućnost života dostojnog čovjeka. Dakle, sloboda za koju smo se borili i izborili, nije nam uzvratila istom mjerom, a ipak trebalo je i živjeti i očuvati svoj jezik, svoju kulturu i svoj identitet u ovom sumornom vremenu nevremena. Trebalo je pred drugima posvjedočiti svoje bogatstvo kulture i tradicije.
Poslije rata u Tuzli se obnavljaju hrvatska društva, koja su prestala postojati u bivšoj državi. Ljudi u Doknju željeli su obnoviti svoje Kulturno društvo, ali nisu uspijevali. Zbog toga se u Doknju osniva ogranak pri „Hrvatskom Domu“ Tuzla, pod nazivom „Izvorna folklorna skupina (IFS) Dokanj“. „Hrvatski Dom“ je krovna institucija Hrvata Župe Soli, sa ciljem ponovnog oživljavanja kulture i običaja, koji su tijekom rata u potpunosti bili ugašeni u ovom kraju. Svaki početak je težak i mukotrpan, tako i na ovom polju. U početku je bilo teško, malo se imalo pomoći od drugih, radilo se volonterski, ali s velikom ljubavlju. Međutim, malo po malo život na polju kulture počeo je biti sve ljepši i sve veći.
Godinama se težilo da opet Dokanj ima svoje Kulturno društvo, ali je teško bilo to ostvariti. Kada je sazrela ova ideja za osnivanjem svoga KUD-a, krenulo se u realizaciju da se to i ostvari. Bilo je to 06. lipnja 2008. godine, a na inicijativu nekolicine smjelih i odvažnih ljudi, većinom članova „IFS Dokanj“. Društvo je službeno osnovano pod nazivom „Kulturno umjetničko društvo (KUD), sv. Ilija Dokanj, župa Breške“.
Naziv Sv. Ilija, Društvo je dobilo po Svetom Iliji proroku, zaštitniku Doknja, čije ime nosi i crkva u Doknju. Društvo ima 50-ak članova različite dobi, a u sklopu društva djeluje više sekcija, kao što su folklorna, tamburaška, dramska, recitatorska, literarna. Osim toga članovi društva rade na prikupljanju starih rukotvorina, alata i oruđa sa kojima su naši preci nekada radili, želeći ih izložiti u zavičajni muzej i tako ih otrgnuti od zaborava.
Za prvog predsjednika KUD-a izabran je gosp. Leon Milošić, ovdašnji učitelj, koji svojim znanjem i zalaganjem zaslužuje da bude prvi među jednakima. Upravni odbor čini devet članova. Za osnivanje i opstanak Društva ovdašnji žitelji su zahvalni svima koji su na bilo koji način pomogli, a posebnu zahvalnost duguju našem župniku fra Franji Martinoviću, „našem fratru“, koji je ne štedeći sebe uvijek tu kada treba pomoći, dati savjet i smjernice. Dobro je što je tako, jer narod bez svoga fratra ne može ni pomisliti na svjetliju budućnost.
Mnoge ovogodišnje zadaće, koje je Društvo planiralo, su i realizirane. Društvo sa ponosom ističe organiziranje proslave Ilindana u Doknju. Naime svakoga 19. srpnja uoči blagdana sv. Ilije, ovdje se organizira, sada već, tradicionalna manifestacija „Lilanje u Doknju“. Na toj proslavi okupi se veliki broj odraslih ljudi ali i djece, koja paleći vatre u ranim večernjim satima, zapale svoje lile i tako posebno obilježe taj dan kao znak zahvalnosti našem zaštitniku Sv. Iliji proroku. Također, u sklopu iste manifestacije, održava se i niz takmičarskih vještina, kao što su bacanje kamena s ramena, skok u dalj, natezanje konopca itd. Naravno, sve to nakon što organizator i gosti polože cvijeće i vijence, na spomen obilježju palim braniteljima, te zapale svijeće i pomole se Bogu za sve one koji su svojim životima sačuvali naše živote.
KUD sv. Ilija nastupa po raznim proslavama u našoj župi, te u okolnim župama Tuzla, Drijenča, Zovik, Ulice. Posebno ističemo odlazak KUD-a sv. Ilija u Bač, a na poziv vojvođanskih Hrvata katolika, na obilježavanje 320-te obljetnice od egzodusa Gradovrških Hrvata i njihovih fratara u okolicu Bača. Članovima KUD-a će ostati u trajnom sjećanju, kada su 29. kolovoza 2008. god. svojim nastupom uveličali ovu veoma važnu obljetnicu. To su samo neke od realiziranih aktivnosti, a pred Društvom ih je još mnogo, koje će se, nadamo se, i uspješno realizirati. Naravno, sve to ne bi bilo moguće bez potpore dobrih ljudi, a mi ćemo čuvati i sačuvati sve ono što čini kulturnu baštinu nas Hrvata zemlje Bosne i Župe Soli. Gdje god bili i živjeli, mi svima poručujemo, malo nas je ali nas ima, živimo i živjet ćemo i preživjeti tu gdje smo rođeni, štovati grobove svojih predaka i miris rodne grude. Gajit ćemo svoju kulturu, čuvati svoju povijest, i tako svjedočiti mlađim naraštajima. Znamo da neće biti lako, no bez obzira kakvi vjetrovi budu puhali, oni nas mogu poviti ali nikada i polomiti, a mi ćemo kao i poslije svake bure, kroz surovu povijest izlaziti i ljepši i jači.
Svemogući Bože, molimo Te, podari nam snagu i razum da ustrajemo na svome putu, kao iskreni čuvari kulturne baštine Hrvata Župe soli i zemlje Bosne ponosne.
Dokanj, studeni 2008.god. Marinko Banović
