Vjerojatno malo tko zna za malo podmajevičko mjesto Drijenču do koje posljednjih godina na žalost stižu samo oni koji za nju znaju ili su za nju životom vezani. Ipak, tko jednom posjeti ovo malo mjesto nadomak Tuzle ponovno se vraća u nju, divi joj se i o njoj stvara priče.
Do Drijenče je od Tuzle veoma teško doći, a od općine Čelić kome pripada također. Neprohodni putovi, ispunjeni samo makadamom, šumom i niti jednim putokazom vode čovjeka do blagodati sela kakva se više rijetko viđaju u našoj Bosni – netaknuta priroda, prelijepa crkva do koje kroz selo vode postaje križnoga puta i nekoliko stotina kuća koje uglavnom zimi zjape prazne, a ljeti se iz njih ponovno čuje dašak dječje radosti, mladih obitelji koje su večinom otišle u zapadnoeuropske zemlje.
Križni put u Drijenči
Gotovo da ni sama nisam nikada posjetila ovo maleno mjestašce o kojemu su puno pričali, jer put me nikada nije nanosio tamo. Prije nešto manje od tri godine, lijepog nedjeljnog jutra zaputim se na dvije mlade mise dvojice fratara fra Franje Ninića i fra Leona Kikića i shvatim što sam sve do tada propustila. Župa Drijenča obogatila je Provnciju Bosnu Srebrenu za dva mlada fratra. Od tada sam se u Drijenču uvijek vraćala, ako ni zbog čega drugog onda zbog predivnog mirisa prirode, blagodeti jeseni, ljepote proljeća, hladovite vručine ljeta i neviđeno bijele zime. No, ipak je najljepše nazočiti križnom putu u Drijenči na kojemu se svake godine okuplja sve više vjernika iz cijelog Tuzlanskog dekanata, pa i šire. Tako je i bilo i prošlog tjedna kada su hodočasnici krenuli put Drijenče bez obzira na snijeg i jaku mećavu. Četrnast postaja križnoga puta prostiru se kroz cijelo mjesto i naprosto je nemoguće ne zastati, pogledati prema nebu i reći hvala Bogu za svaku onu pretrpljenu bol zbog brata čovjeka. Sve je vjernike ponovno vodila molitva, ljepota prirode, ali i pokora Korizme. „Čak niti snijeg ni jaka mećava nisu nas mogli poremetiti da i kroz ovu Korizmu činimo dobra djela prema drugima i tako pokažemo ljubav i predanost Bogu. Kažu da je čovjek najosjećajniji kada se nađe u nevolji i tada sve doživljava dosta dublje i snažnije, a pomoć mu postaje sve dragocjenija,“rekao je govoreći o Korizmi dekan Tuzlanskog dekanata prečasni Pero Iljkić. On podsjeća da upravo kada se čovjek nađe u potrebi počinje srdačnije moliti. „Upravo u toj svojoj nevolji u onome što ga je zadesilo čovjek postaje svjestan veličine Boga,“ kazao je rečasni Iljkić.
Drijenča i postaje pronašle mi prijatelje
Tako ta ljepota Drijenče posebno u vrijeme Korizme podsjeća na pokoru, čovjek obilazeći postaje križnoga puta uspijeva razmišljati o veličini života, patnji, križu i dragocjenosti Božjeg pogleda kroz postaje. Jedna je vjernica prokometirala da je Drijenča iako bogato mjesto, svojom tihom prirodom podsjeća i vraća upravo na to razmišljanje o biti života. Ona kaže kako nikada do sada još nije razmišljala o tome i da su je misli samo vodile k tome kako se materijalno osigurati. „Sada dok sam ovdje i gledam u postaju u kojoj Veronika pruža Isusu rubac i sama razmišljam o tome koliko sam ja puta imala priliku nekome pomoći, pružiti rubac ili utočište, a nisam. Nisam samo zato što sam mislila na sebe a ne na ljude u potrebi. Ovdje se osjećam tako smireno, volim što sam u pokori i jednostavno kada odem odavde prepuna sam energije i svim ljudima pomažem. Ne znam je li to do mjesta gdje je ovaj križni put, ne znam.... Više i ne želim znati. Jedino što znam da sam ispunjenija nego ranije,“priča nam teta Mara.
Mladi ne zaboravljaju na pokoru Korizme i žrtvu
Iako danas Korizmi i vjeri uopće pristupamo s predrasudama, ne zahvaljujemo dovoljno nebu za darove koje dobivamo, iznenadimo se kada vidimo kako jedan ovakav Križni put vraća u vjeru, posebice mlade. Mladi Frame Franjevačkog samostana u Tuzli su prošle godine čak pješice stigli u Drijenču i ovoj župi darovali franjevački križ koji je smješten u dvoranu u kojoj se također okupljaju mladi. Tako će taj križ uvijek podsjećati ove mlade ljude na njihovo hodočašće i ljepotu Korizme i Drijenče koju krase – postaje, priroda i vjernici.
Ljudi ne smiju zaboraviti na brata čovjeka
„Kada bismo mogli u svome životu ljubiti svakoga čovjeka jednako. Boga ljubimo, ali na žalost Boga vrlo često i zaboravljamo, jer mu se obraćamo samo kada nam je teško. Brata čovjeka sve više zanemarujemo i gotovo ne ljubimo nikako. Vjera je ljubav prema Bogu i prema bratu čovjeku.“podjeća prečasni Pero Iljkić na značaj Korizme.
Možda križni put koji svjetlima krasi nebo ponovno vrati i sjaj mladosti
Na žalost, prelijepa Drijenča nema perspektive za mlade obitelji te one uglavnom odavde odlaze. Drijenča nema niti škole, a put do nje je gotovo neprohodan. No svakako tješi činjenica da mlade obitelji dolaze i rado se vraćaju u nju, jer kako mnogi od njih kažu, ovakva priroda i zvijezde na dlanu više se nigdje ne viđaju – reći će mnogi od njih. Ipak i te obitelji svaki put dolaze pred postaje križnoga puta u svojim molitvama. Tko zna što žele, za što mole, zahvaljuju li. No, tko zna i kakvo je vrijeme i budućnost. Možda Drijenča ponovno, kao prije rata bude ponovno živo naselje ispunjeno novom dječjom grajom, perspektivnom poljoprivrednom proizvodnjom, a put do nje ne bude više kamenit. Svemu se tome nadaju mlade obitelji i njihovi stari roditelji. Možda ovaj križni put koji svaku noć svojim svjetlima krasi nebo ponovno vrati onaj sjaj mladosti.
Maja Nikolić, Dnevni list
