Breške - Život u župi na brežuljcima Majevice

Župa Breške je osnovana prije 170. godina a pored te, u ovoj godini bit će obilježene još dvije značajne obljetnice – 120. godina od izgradnje župne crkve te 125. godina od dolaska sestara Kćeri Božje Ljubavi na ove prostore gdje su odmah po dolasku otvorile i prvu školu. Sve su to razlozi zbog kojih smo se uputili put Brežaka kako bi se pobliže upoznali sa poviješću ali današnjicom u ovoj župi.

Župa Breške utemeljena je 1839. godine. Bila je izrazito prostrana i stanovništvom vrlo brojčana sve do 1985. godine kada dolazi do odvajanja dviju novih župa – župe Drijenča i Dragunja a kasnije i župe Lipnica. Pisani tragovi govore da je prva crkva na ovim prostorima sagrađena 1854. godine. Riječ je o skromnoj drvenoj građevina koja je 1890. zamijenjena novom crkvom od čvrstog materijala koja je očuvana i dan danas. Prvotni plan je podrazumijevao crkvu s dva tornja daleko veću od ove koja je sagrađena, ali se zbog skupe izvedbe od toga odustalo. Zbog te graditeljske redukcije objekt sadašnje crkve je dobio i zadržao svoju stilsku prepoznatljivost u ovom ali i drugim krajevima.

Da je ovo najljepša crkva u Tuzlanskom dekanatu pa čak i šire mišljenja su mnogi a u prvom redu župnik fra Franjo Martinović. „Crkva je umjetnički vrlo lijepo dorađena. Mnogi fratri u našoj provinciji ali i umjetnici smatraju da je riječ o umjetnički najuređenijoj crkvi u cijeloj našoj provinciji“ – kaže fra Franjo. Interijer crkve je 1886. godine povjeren akademskom kiparu Zdenku Grgiću koji je svojim umjetninama ovaj prostor učinio vrlo posebnim. Najznačajnije umjetničko djelo je oltarna slika Uznesenja Blažene Djevice Marije na kojoj je narod prikazan u narodnim nošnjama a tu su i reljefi koji predstavljaju motive iz Biblije a rađeni su u baroku od drveta. Isti umjetnik izradio je i vitraže na prozorima crkve. „Crkva izgleda jako dobro i umjetnički i estetski i na mnoge ostavlja dojam galerije“ – s ponosom ističe župnik.

Osim crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, župi Breške pripada i filijalna crkva u Doknju koja je posvećena sv. Iliji. Gradnja crkve sv Ilije započela je prije dvadesetak godina i još uvijek nije dovršena. U župi se nalazi i nekoliko kapela od kojih su tri grobljanske u Breškama, Obodnici i Doknju. Kapela u Miladijama posvećena je sv. Ani, u Trstju sv. Anti, a Gospi Lurdskoj kapela u Dvoru. Također župi pripadaju i dvije kapele koje se nalaze u planini Majevici a u planu je izgradnja kapele u Gornjoj Obodnici. Na području župe Breške postoji nekoliko lokalitetaka stećaka. U brežačkom kraju narod češće za stećke kaže da su to  „mađarska groblja“ pod kojima se tu podrazumjeva njihova velika starost i porijeklo još iz doba kada su ovdje vladali Mađari. Najznačajniji lokaliteti sa stećcima su katolička goblja u Donjim Breškama, u Gornjoj Obodnici i u Doknju.

Preci nam trebaju služiti kao primjer
Broj vjernika u župi je bio dosta promjenjiv i on se od osnivanja do odvajanja župa Drijenča i Dragunja kretao od dvije do devet tisuća. Kako nam govori župnik, danas je situacija najlošija. „Broj vjernika u župi u posljednjim godinama je poprilično umanjen. Tome je najviše doprinio rat i poslije ratna zbivanja kada su mnogi otišli sa ovih prostora tako da danas ovdje stalno živi oko 1730 župljana u 675 kuća“-posvjedočio je župnik fra Franjo. Sada župu sačinjavaju naselja Gornje i Donje Breške, Dokanj, Gornja Obodnica, Trstje, Tisovac i Snoz. Tijekom prošle godine  kršteno je tek 13 djece, prvopričesnika je bilo 8 a krizmanih 28. Crkveno vjenčanih brakova je bilo samo 3. a sprovoda 40. „Ove brojke dovoljno govore kakvo je stanje u župi. Dobro je poznavati istinu i treba joj pogledati u oči no, ne treba gubiti oprimizam. Kroz povijest je bilo i težih situacija pa se naši predci nisu predali. Imali su hrabrosti živjeti. Oni nam trebaju poslužiti kao primjer kako treba živjeti i nositi se sa tom činjenicom i svjedočiti da nam je stalo ostati tu. Svjedočiti svoju tradiciju a onda i svoju vjeru i naciju. Živjeti u ovom okruženju. Oko nas su ljudi s drugim pogledima i tradicijom, vjerama i nacijama, ali mi trebamo živjeti na svojim ognjištima, svoje dostojanstvo svjedočiti pred svima, a Bog je onaj koji može promijeniti povijest. Mi možemo samo tu Bogu pomoći jer Bog čeka našu pomoć. Mi se ne trebamo hvaliti našom prošlošću nego pomoći Bogu da izgradimo dobru sadašnjost i budućnost koja će biti na ponos generacijama koje dolaze“ – kaže fra Franjo.

Kao posebno bitnu i potrebnu ističe duhovnu obnovu župe.
„Mi će mo u ovoj godini obilježiti dosta značajne obljetnice – 170. godina od osnutka župe, 120. godina od izgradnje crkve te 125. godina od dolaska sestara Kćeri Božje Ljubavi na ovo područje. Tim obljetnicama će biti posvećena i ovogodišnja Međunarodna likovna kolonija Breške. Također, kada su bitni datumi u pitanju treba spomenuti patron župe - blagdan Velike Gospe koji okupi nekoliko tisuća vjernika, te Ilino koje se proslavlja u Doknju. No, ispred svega toga treba staviti duhovnu obnovu župe. Ukoliko ne bude toga, onda sve ove obljetnice nisu važne“ – kazao je župnik te dodao da će duhovna obnova biti upriličena u devetnici pred patron.

Breščani danas žive dosta drugačije nego ranije
Od ukupnog broja stanovništva veliku većinu čine stari. Razgovarajući s njima saznali smo da je život u vrijeme njihovog djetinjstva u odnosu na danas bio dosta skromniji, puno se radilo ali su kako kažu bivali veseliji i sretniji.

Prisjećajući se života prije pedesetak i više godina, član Pastoralnog vijeća župe Niko Mrkonjić sa žalošću se sjeća zatvaranja osnovne škole u Breškama. „Osnovna škola bila je na ponos svima nama i o tome smo često kod kuće govorili. Često smo se tu igrali a u sjećanju mi je najviše ostao cvjetni vrt koji su sestre prekrasno uređivale. Mnogo smo voljeli i poštovali časne sestre koje su  podučavale i jedva sam čekao da krenem u školu. No, na žalost,  svoje školovanje sam morao započeti negdje drugo jer je ova škola upravo kada sam ja trebao poći bila zatvorena“ – prisjeća se Mrkonjić te dodaje da su časne sestre dale veliki doprinos pismenosti na ovim područjima. „U to vrijeme škole su bile rijetkost i žitelji Brežaka su na neki način bili privilegirani. Većinom je stanovništvo išlo četiri razreda jer se moralo raditi u polju, ali u to vrijeme mnogi nisu imali ni takvo obrazovanje.“ Sestre osim što su podučavale djecu, pomagale su stanovništvu u mnogo čemu, između ostalog kako se sjeća naš sugovornik bile su i medicinarke jer u selu nije bilo ambulante niti medicinskog osoblja.

Župljanka Ruža Filipović prisjećajući se ranijih vremena i života u Breškama naglasak stavlja na rukotvorine te proizvodnju hrane. „Od malena se djeca uče svim poslovima. Tako je bilo i u mojoj obitelji, muška djeca su učena da rade teže poslove a nas žensku djecu su učili kako da izradimo ručni rad, da vezemo, pletemo a prije svega da pravimo platno“. Kako je kazala, svaka obitelj je sijala „ćeten“ koji se kasnije ručno prerađivao i od čega su pravljena platna za odjeću. Svaka kuća je imala stroj na kome se to radilo a koji se zove „stan“. Ti alati se kako kaže više nigdje ne mogu naći a samo u rijetkim obiteljima je ostao po koji primjerak nošnje koju su tada svi nosili. Obitelji su se prehranjivale isključivo proizvodima koje su sami proizveli. Živjelo se skromnije ali su svi bili sretniji i zadovoljniji. „Današnja generacija kada bi morala posijati kukuruz a zatim ga pobrati, sažrvnjati i pripremiti za ishranu, radije bi umrli od gladi“ – dodaje župljanka Mara Pavlović.

Breščani su se uglavnom bavili zemljoradnjom a samo rijetki su imali zaposlenje u jednom od rudnika. „Radili su se teški poslovi a uvjeti nikakvi. Tada nije bilo bijelog kruha kao danas nego kukuruzni, prova. Kad ti majka spremi parče prove i dvoje jaja da poneseš na posao, ti si sretan jer bilo je i onih koji ni to nisu imali. Na posao se išlo pješke i po nekoliko sati ali s pjesmom“ – prisjeća se Jozo Petrović te dodaje kako danas mladi iako imaju i posao i autobus i mnoge druge uvjete, teže još boljem i napuštaju ovo mjesto. Drugačija je kažu naši sugovornici bila i situacija na duhovnom polju. „Svake nedjelje smo išli na Misu bez obzira što je crkva bila jako daleko. U svakoj kući se molilo a često smo se i skupljali pa zajedno molili. Ne samo što smo išli u crkvu nego smo morali znati i po čemu je bilo Evanđelje jer su nas kod kuće ispitivali. Ako ne znamo, bilo je i kazne“ – kaže vremešna Jaga Petrović.

U priču o tome da se nekada ranije više živjelo u vjeri uključuje se i fra Franjo koji spominje vrijeme turske vladavine kada je bilo zabranjeno okupljanje kršćanskog puka na ovom području. Puk se tada okupljao u sakrivenim mjestima, po šumama. Tu su bosanski franjevci postavljali oltare gdje su propovijedali Evanđelje. „Način na koji su naši stari živjeli i pod kojim su uvjetima preživljavali ali se nisu dali slomiti treba da i nama bude podstrijek da se ne damo u današnjim vremenima. To nam mora biti poticaj da i mi danas svjedočimo svoju vjeru i da i mi svi zajedno danas moramo dati veći doprinos duhovnom uzdizanju ove župe“ – kazao je župnik fra Franjo Martinović.

Prirodne rijetkosti
Iz razgovora sa župnikom i župljanima saznali smo da je niz razloga zbog kojih oni ali i mnogi koji su imali priliku posjeta, ovaj kraj smatraju posebnim. Međi nekoliko pravih prirodnih rijetkosti izdvojili su drvenastu vrstu lipe koja predstavlja pravi ukras u dvorištu župne crkve i na mnogim drugim mjestima posebno u proljeće i ljeto te močvarno stanište kornjača na lokalitetu „Crno Blato“. Dodajmo još i to da župa ima svoju web stranicu – www.breskezupa.com te da u župi djeluju kulturno-umjetnička društva  - KUD „Sv. Ilija, župa Breške“, „Društvo Breščana“ te društvo „Stara Majevica“ .

Ankica Stjepić-Ćosić