U proteklu srijedu, pokorničkim obredom pepeljenja, započeli smo korizmu, vrijeme duhovne obnove kojom se vjernici pripravljaju za godišnju proslavu Uskrsa. Ali što znači započeti korizmeni hod? To nam pokazuje evanđelje ove prve nedjelje, izvješćem o Isusovim napastima u pustinji.
Evanđelist sveti Luka pripovijeda kako se Isus, nakon što je primio krštenje od Ivana, “pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao” (Lk 4,1-2). Očito je da evanđelist insistira na činjenici kako napasti Isusa nisu snašle slučajno, već su posljedica Isusove odluke da ispuni poslanje koje mu je Otac povjerio, da živi do kraja svoju stvarnost ljubljenoga Sina, koji se potpuno uzda u Njega. Krist je došao na svijet da nas oslobodi od grijeha i lažne draži planiranja života bez Boga. On to nije učinio snažnim proglasima, već osobnom borbom protiv napasnika, sve do križa. Taj primjer vrijedi za sve: svijet se poboljšava polazeći od nas samih, mijenjajući, Božjom milošću, ono što ne valja u našemu životu.
Od triju napasti kojima Sotona podvrgava Isusa, prva se odnosi na glad, to jest na materijalnu potrebu: “Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom”. Ali Isus odgovara: “Ne živi čovjek samo o kruhu” (Lk 4,3-4; usp. Pnz 8,3). Zatim đavao pokazuje Isusu sva kraljevstva svijeta i kaže: sve će biti tvoje ako padneš nice pred mene i pokloniš mi se. To je prijevara moći, koju Isus raskrinkava i odbacuje: “Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi” (usp. Lk 4,5-8; Pnz 6,13). Na kraju, napasnik poziva Isusa da učini spektakularno čudo: da se baci sa zidina hrama i anđeli dolete i spase ga, tako da svi u Nj povjeruju. Ali Isus odgovara da se Boga nikada ne smije iskušavati (usp. Pnz 6,16). Pozivajući se uvijek na Sveto pismo, On ljudskim kriterijima pretpostavlja jedino istinsko mjerilo: poslušnost Božjoj volji. To je također temeljna pouka za nas: ako nosimo u umu i srcu Božju riječ, ako ova uđe u naš život, možemo odbaciti svaku vrstu napasnikove prijevare. Osim toga, iz čitava izvješća jasno izlazi na vidjelo slika Krista kao novog Adama, Sina Božjega ponizna i poslušna Ocu, za razliku od Adama i Eve, koji su u Edenskom vrtu podlegli napastima zloduha.
Korizma je poput dugog “povlačenja”, tijekom kojeg se ulazi u same sebe i sluša Božji glas, kako bi se pobijedile napasti Zloga. Ona je vrijeme duhovnog “agonizma” koji proživljavamo zajedno s Isusom, ali ne oholo i preuzetno, već koristeći oružja vjere, to jest molitvu, slušanje Božje riječi i pokoru. Na taj ćemo način moći prispjeti slavljenju Uskrsa u istini, spremni obnoviti svoja krsna obećanja. Neka nam Djevica Marija pomogne da, vođeni Duhom Svetim, živimo s radošću i plodonosno ovo vrijeme milosti.
