Možda smo stajali na grobu ili kraj groba nekog čovjeka o kome smo znali samo dobro i kome možda i sami imamo mnogo toga zahvaliti. Dobrotu tog čovjeka ne možemo lako zaboraviti. Tada naslutimo da ima dobrote i ljubavi koje su jače i od smrti i o kojima se i poslije smrti ne šuti.
Nešto od toga naslućujemo kad slušamo kako su žene, odmah poslije subote u rano jutro krenule na put do Isusova groba. Nisu mogle zaboraviti kako su s Isusom nečovječno postupali, okrutno ga mučili i razapeli na križ. Teška tuga i nemir ležale su im na duši poput teških crnih oblaka…
Zamislimo se malo i postavimo sebi neka pitanja. Prvo: kako doživljavamo nepravde koje se na svijetu događaju i koliko smo solidarni s onima ljudima koji te nepravde moraju trpjeti? Moramo se prisjetiti da svi oni koji čine nepravdu ponovno razapinju Isusa na križ. Drugo: koliko ima ljudi s kojima smo nekada živjeli, koje smo voljeli, s kojima smo se radovali ili možda zajedno s njima patili, a sada su mrtvi? Je li ih se još uopće sjećamo? Jedan je čovjek rekao: Po tome se vidi kakav si čovjek koliko se sjećaš svojih pokojnika. Treće: Koliko nas uzbuđuje naša vjera? Prorok Izaija prorekao je o razapetom Isusu ovo: «Mnogi su ga s užasom gledali: lice mu je bilo neljudski iznakaženo te obličje više nije naličio na čovjeka» (52,14). Kardinal Newmann prihvaća tu misao pa nastavlja: «Mi ćemo svi jednog dana vidjeti ono lice koje su ljudi udarali i u koje su pljuvali, vidjet ćemo ruke koje su na križu bile prikovane. Ali to će biti pogled na živoga Boga.»
Pascal, francuski mislilac, govorio je da kod ljudi postoji logika uma i logika srca i tada je izrekao misao koja se često citira: Srce ima svoje razloge koje razum ne pozna, što se pokazuje na tisuće primjera.
Pogledajmo kakva je mogla biti logika apostola i njihova uma, na veliku subotu. Možda su mislili ovako: "Sve je gotovo, svršetak je svršetak, smrt je smrt. Ne možemo više ništa učiniti. Stvari su tako tekle. Tu se ne može ništa promijeniti. Ne koristi kukanje, jer život ide dalje. Zato zaboravimo što je bilo, vratimo se kući i nastavimo svoj život." Tako misli logika razuma, ali drugačije misli logika srca.
Kaže se, i to je vjerojatno točno, da je logika srca više urođena ženama i da se tu upravo krije tajna žene. Ta se logika ne veže za događaje nego za osobu. Stoga nije nikakvo čudo da su to bile žene koje je njihova logika srca natjerala da pođu na grob da pomažu Isusovo tijelo. Htjele su sredstvima s kojima su one raspolagale sačuvati Isusovo tijelo što duže od raspadanja, i tako zadah smrti otjerati zadahom mirisa. S tim sredstvima krenule su one na put prema grobu.
Žene su imale jedno pitanje, koje je na neki način simbol svih ljudskih pitanja: Tko će nam odvaliti teški kamen da dođemo do Isusova tijela? Iako nisu imale odgovor na to pitanje, ipak one nisu oklijevale, jednostavno su išle na grob. I bile su potpuno iznenađene kad su vidjele da kamena na grobu više nema.
Ne događa li se slično više puta nama? Koliko smo se puta strašno bojali da će se nešto dogoditi što će nas unesrećiti, osramotiti, ili omesti nam uspjeh, a to se ipak nije dogodilo? Koliko nam se puta dogodilo da smo s povjerenjem u Boga sve lako proživjeli? To nam svjedoči: Život bi nam mogao biti puno lakši i manje kompliciran, mnoge brige i strahovi otpali bi kad bi imali više povjerenja u svoga Boga?
Uskrs nam upravo poručuje to: Prebaci svu brigu na Isusa s uvjerenjem da će on sve najboljeriješiti i voditi. On zna za nas. On je znao i za svoje učenike koji su izgubili glavu, on zna i za ove žene koje žure k njemu. One ni u snu nisu mislile na uskrsnuće. Doživjele su ovo: Tko odlučno krene na put prema Raspetome Kristu – taj će susresti Uskrsloga Krista.
Možemo to reći i običnim rječnikom: Tko vjeruje samo u svakidašnjicu neće nikad doživjeti nešto neobično. Ali tko se osloni na Boga i uputi Božjim putovima taj će doživjeti da kamen na grobu nije zaglavni kamen našega života.
U evanđeljima kod opisa uskrsnih događaja često se ponavlja riječ: «već». Već je kamen bio odvaljen s groba, Isus je bio već uskrsnuo, već je na putu u Galileju gdje će ga apostoli vidjeti. Ova riječ «već» za nas znači ovo: Prije nego što mi ustanemo i krenemo prema Bogu i prema bratu čovjeku, već je Božja ljubav na djelu. Samo onaj koji se odvaži i krene prema Bogu, taj će sigurno susresti Boga kao svoga prijatelja. Prije nego što ćemo mi uskrsnuti Isus je već uskrsnuo i izmijenio našu situaciju. Uskrs nam zapravo svjedoči: živi s uskrslim Kristom, tad će tvoj životni put ići prema vječnom Uskrsu i bit će pun božanskih iznenađenja. Znali mi to ili ne znali ali činjenica je ovo: Tko živi životom vjere taj živi za Uskrs. Jer zadnje u našem životu neće biti smrt nego uskrsnuće.
